Kolumne / Fatamorgana

24SI - Dok se javnost lako da zapaliti raspravama o nacionalno-političkim aspektima jezika na televiziji, očajan nivo jezične kulture i znanja, uobičajen u emisijama javnih emitera, prolazi bez ikakvih primjedbi.

Uboga, drvena i pogrešna sintaksa, razuzdano šarenilo zavičajno-lokalnih akcenata sa jedne strane, a dogmatsko pridržavanje nasilno unesenoga akcenta tipa telèvizija (asìstent, konzùment...) sa druge, nikakva svijest o govornim pravilnostima (dikcija, artikulacija, rečenična intonacija, ritam...) - to su osobine koje krase ogromnu većinu televizijskih urednika, reportera, čitača. Primjera je bezbroj, a ovom prilikom izdvajamo samo jedan, zato što smo o njemu već pisali, i zato što na groteskan način dodiruje jednu od velikih bosanskih historijskih-antropoloških i religijskih tema.

Elem, reporterka Federalne televizije najavljuje u večernjem dnevniku tradicionalno okupljanje vjernika u Podmilačju na svetkovinu svetoga Ivana Krstitelja, pa htijući valjda biti što ekspresivnija, reče kako se to događa od davnina u "ovoj bosanskoj pustahiji". Ozbiljni rječnici znaju samo za jedan tip značenja imenice pustahija: 1) hajduk, razbojnik, 2) obijestan, silovit čovjek, nasilnik, siledžija, 3) besposlenjak, skitnica, te za izvedenicu pustahiluk. I jedno i drugo nastalo je ukrštanjem naše riječi pust i turskih nastavaka (po uzoru na riječi spahija, spahiluk, dahija, dahiluk itd.). No, reporterka očito misli nešto posve drugo, nešto možda kao vukojebina, samo joj nezgodno reći. I tako uz jezičnu grešku, pravi goru i težu, historijsko-civilizacijsku pogrdu. Jer, Podmilačje spada u neveliki skup vrhunskih toposa antropološke memorije našega podneblja, po kojima ono upravo pripada civilizaciji a ne vukojebini. Istom onom skupu toposa u koji spada, recimo, i Ajvatovica, koju je znameniti austrijski osmanist Franz Babinger nazvao "bosanskom Mekom", samo što da bi se o tome mislilo, treba umjeti iskoračiti iz današnjih strašno suženih i politički vulgariziranih religijsko-etničkih prokrustovskih krevetića.

Transformisan u islamski ritual, obogaćen prelijepom mističkom legendom zagonetna simbolizma, kult Ajvatovice nimalo ne skriva svoje porijeklo u kultovima vode, šume, plodnosti, obnavljanja, koji pripadaju našemu zajedničkom, ne samo predislamskom nego i predkršćanskom pra-naslijeđu. A na vrlo zanimljiv način o tim dugim i zamršenim putevima profilacije ovakvih domaćih kultova govori šifra koja je ugrađena u određivanje datuma "maloga hadža" na Ajvatovicu. To određivanje se ne oslanja na islamski, lunarni kalendar, već na kršćanski. Orijentacijska točka je Jurjevo (6. maja po starom kalendaru, Đurđevdan), i to tako da je molitva na Ajvatovici uvijek tradicionalno padala u sedmi ponedjeljak po Jurjevu.

Istom kulturnom mikrokozmosu kojemu pripada muslimanska Ajvatovica, ni pedesetak kilometara niz Vrbas prema sjeveru, odmah iza Jajca, pripada i Podmilačje - prastaro katoličko proštenište svetoga Ive. Sedam ponedjeljaka po Jurjevu, po kojima se ravnala Ajvatovica, zapravo je isto ono vrijeme u sunčevoj godini, u koje pada sveti Ivan Krstitelj, osobito čest zaštitnik izvor-voda, kršćanski "prerušen" i modifikovan drevni kult sunca - 24. juni, čas ljetne ravnodnevnice, noć u kojoj se od pretkršćanskih davnina na vrhovima brda pale vatre, što ih zovemo ivanjskim.

Podmilačko svetište od davnina je u Bosni i izvan nje bilo poznato kao "čudotvorno", a tjelesnu i duhovnu pomoć su tamo odlazili tražiti ljudi svih vjera. Posebnu grupu bolesnika koji dolaze u Podmilačje čine duševni bolesnici, oni u koje je, kako narod kaže, "unišao vrag". Franjevci Bosne Srebrene, naročito oni što su i sami imali posebnu sposobnost i kanonsko dopuštenje da obavljaju obred egzorcizma (pučki: izgonjenja vragova), pišu i govore o tome sa puno opreza i suzdržanosti. Nasuprot tome, u usmenoj pučkoj predaji živi cijeli jedan mali žanr podmilačkoga egzorcizma - priče i opisi situacija u kojima se u podmilačkoj crkvi fratar nadmeće sa vragom, koji neće da izađe iz opsjednute osobe.

Na atlasu kulturne baštine Bosne i Hercegovine Podmilačje je mjesto visoke vrijednosti - u njemu je, u neposrednom komšiluku sjajnog kraljevskoga grada Jajca, stajala jedina sakralna gradnja iz vremena Bosanskog Kraljevstva koja je preživjela osmanlijska osvajanja i razaranja iz 15. vijeka, te sva kasnija (ne)vremena, do Karadžićevih minera-udarnika 1993. godine. Bila je to gotička crkvica svetoga Ive, sagrađena vjerovatno na prijelazu iz 14. u 15. vijek, u kojoj je 1750. bio sahranjen i znameniti franjevački ljetopisac fra Nikola Lašvanin. Osim podmilačke crkvice, o nekadašnjemu postojanju takve sakralne arhitekture u Bosni svjedoče još samo ruševine, često neprepoznatljive ili posve zatrpane (poput temelja krunidbene crkve sv. Nikole u Milima/Arnautovićima kod Visokog), te gotičke crkve sv. Marije u Jajcu, sv. Petra u Livnu i sv. Ante u Bihaću, koje su po osmanlijskomu osvajanju pretvorene u džamije. Podmilačje, Ajvatovica - "bosanske pustahije" (tačnije, kako vidjesmo: vukojebine)? Pa, može i tako. Nekad se govorilo: papir sve trpi. Valja dodati: televizija i više od toga. A govorilo se i ovo: zbogom, draga pameti!