Kolumne / Fatamorgana

I, dakako, da nije - još jedanput - zaguslao kako je Republika Srpska nastala kao izraz volje srpskog naroda, te da su, zapravo, Radovana Karadžića (samo) iznjedrili, ranih devedesetih iznenada osviješćeni, Srbi, duboko svjesni opasnosti koja se nad njih nadvila. Valjda impresionirani (baš kao da je Dodik - Tesla) uličnom rasvjetom, stari se antifašisti nisu obazirali na ovaj čas historije druga Milorada. Iz čega nije teško zaključiti da su i oni, baš kao i svekolika Srpska, pod njegovom kontrolom.

No, kad već ne reaguju vremešni drugovi, premijerom gotovo pola Bosne bavili su se, naročito od kada je konačno uhapšen jedan od njegov prethodnika, neka gospoda u, više-manje, takođe jeseni života. Jedan od njih je svakako Paddy Ashdown, koji već tradicionalno, kad god se ukaže u Sarajevu učini da znatno skoči prodaja ulja, brašna i konzervi. I, u biti, teza o tome kako je Karadžić (bio) to što jeste zato što ga je izmislio narod - jer da nije slijedio ugrožene Srbe i njihove težnje, nikada ne bi bio lider, Dodikov je alibi za nešto što se već etablisalo kao dodikovanje. Dakle, ono što je prepoznao i dobri (?) stari lord - nacionalizam novoga tipa. Ili, možda (malo) preciznije donekle skriveni nacionalizam, na koji, evo, ne reaguju čak ni oni što su odgajani i život proživjeli u borbi protiv svih - izama. Može, jasno, Ashdown govoriti kako Dodik nije Karadžić, ali puno je trenutku i događajima na terenu primjerenija ocjena Nataše Kandić, koja tvrdi da banjolučki knjaz imitira nekadašnjega paljanskoga harambašu, slijedom čega Republiku Srpsku vraća u vremena Republike Šumske. Uprkos tome što ovih dana, što ih je obilježio dr. Dabić, proriče kako će se i lijevo i desno od Banje Luke već uskoro jesti zlatnim kašikama.

Iako lider daytonske tvorevine nije oduševljen Asdownom, taj mu je penzionisani diplomata (a, valjda, i obavještajac u miru) komplimentovao, kazavši kako je on jedini bh. funkcioner sa planom. Na prvi je pogled to tačno. Ali, Dodikov je položaj učvrstila međunarodna zajednica, i to podjednako Evropa i Amerika, ustrajavajući na neupitnosti tzv. manjeg entiteta. Doktora Dabića, naime, još nisu stigli ni obrijati ni ošišati, a Ashdownov je nasljednik Miroslav Lajčak uzvikao: "Suđenje Karadžiću nije suđenje RS-u", a Paddyjev, pa gotovo vršnjak, krojač daytonske luđačke košulje i neslužbeni Karadžićev jatak Richard Holbrooke poručuje kako bi demontiranje Dodikova - etnički očišćenog - zabrana bilo vrlo opasno. Pa, lako je tako biti političar sa planom.

Međutim, kada se bude sudilo iz naroda iznjedrenome Radovanu, nemoguće će biti izbjeći suđenje njegovom projektu, ma u kakav ga celofan pakovao aktuelni mu nasljednik i sve bjelodaniji - sljedbenik. I zato mi se od svih starih dokonjaka puno značajnijim čini upustvo što ga je britanskoj vladi i Evropskoj uniji dao "Times", upozoravajući kako, uoči suđenja Karadžiću, treba(ju) poslati jasnu poruku da rat u Bosni nije bio eksplozija starih antagonizama, već minuciozno planirana kampanja genocidnog nasilja. Takođe, list, svjestan i te opasnosti, naglašava kako ovdje nije riječ o pravdi koju kroje pobjednici - ili, kazao bi "čovjek sa planom", isforsirane (?!) žrtve - nego o pravdi koja je dugo bila frustrirana, a sada je konačno ostvariva.

Nažalost, lord Ashdown nije čitao ovaj broj "Timesa"...

Josip Vričko

(oslobodjenje.ba)