Kolumne / Fatamorgana

Za bolje razumijevanje poslijeratne Bosne i Hercegovine, valjalo bi metodički ispitivati kako se to dogodilo. Kako se dogodilo da su se dva političara, dvije stranke, dvije politike, koje su se godinama predstavljale baš kao alternativa ratnim nacionalnim strankama i rigidnim nacionalističkim politikama - sada pretvorile u njihove narogušene mutante?

Znači li to da BiH od 1995. živi u permanentnoj krizi, zapravo u latentnom ratnom stanju, te da u njoj osim etnopolitike nikakva druga politika i nije moguća, a da ćemo na pravu demokratsku politiku dogovaranja morati čekati sve dok se stanje kod nas, ali i oko nas, potpuno ne sredi i ne smiri? Ali, opet, kako će se srediti i smiriti, ako je na djelu politika konflikta a ne dijaloga; udaljavanja a ne približavanja; produbljivanja međunacionalne omraze a ne gradnje kakvih-takvih osnova novoga povjerenja.

Tako se naša stvarnost pretvara u ukleti krug iz kojega izlaza nema. Što ćemo, i kada, uopšte dočekati uz takvu politiku koja na naše oči destruiše i sama mogućnost održanja Bosne i Hercegovine kao suvisle političke zajednice? Umjesto bavljenja ovim pitanjima, javnost se uglavnom dijeli i opredjeljuje prema primordijalnim refleksima, a to znači - za i protiv. Za svoga, a protiv njihovoga.

Tako su se Dodik u sarajevsko-federalnoj, a Silajdžić u banjalučko-republičkoj javnosti pretvorili u prototipske likove samoga đavla: prvi antibosansko/bošnjačkoga, drugi antisrpskoga. Pri tome, i sa jedne i sa druge strane slušamo ogorčene prigovore na izjednačavanje: ne smije se izjednačavati, naš je O.K., njihov nevalja...

Nisu, naravno, Dodik i Silajdžić isti. Ista im je samo (samo!) opisana isključivost i volja za sukobljavanjem, te jednak uzajamni prijezir. (Osim ako tu ne pribrojimo i način na koji obojica podjednako manipulativno nastoje koristiti hrvatski politički faktor, marginalizovan, ali konstituciono nezaobilazan). Skoro u svemu drugom se razlikuju. Dok Dodik razulareno srbuje, odbacivši sve stege i obzire, Silajdžić i dalje pokušava sam sebe i sav svijet uvjeriti u svoju "probosansku" i "građansku" orijentaciju, a svoj sukob sa Dodikom dizajnirati kao sukob između zagovornika cjelovite, multietničke države i zastupnika etničkog partikularizma.

Dodik partikularist jest, i to ne krije, dok Silajdžić ima ogroman problem vjerodostojnosti: ničim on do sada nije nikoga, osim sebe samoga, uvjerio u svoju istinsku privrženost multietničkoj i građanskoj Bosni i Hercegovini, a tome nasuprot pruža i previše konkretnih indicija da mu je etnička politika glavni motiv i movens.

Nisu Dodik i Silajdžić isti ni po stvarnim političkim pozicijama. Prvi, braneći nedodirljivost Republike Srpske, ima na svojoj strani formalni legitimitet Dejtonskoga sporazuma, plus apsolutnu, plebiscitarnu jednodušnost srpskoga naroda, te praktično nepostojeću opoziciju, a nema nikakvu ratnu hipoteku.

Silajdžić je, pak, jedini preostali ratni političar u BiH, u vlastitoj etničkoj "bazi" ima jaku konkurentsku stranku i lidera (SDA, Tihić), a povremeno mu se plete pod noge i SDP... On ima jedan argument, čija politička jakost nije velika, ali ima snažan moralni ton: genocid u Srebrenici i njegovo pripisivanje vojnim i policijskim snagama Republike Srpske. Na njemu je Silajdžić pokušao, neuspješno, objediniti sve "probosanske" stranke i lidere, a sebe instalisati kao predvodnika.

Shvaćajući da drugog argumenta nema, on do kraja instrumentalizuje pojmove žrtve, zločina i pravde u političke svrhe, iako mu svi međunarodni faktori nedvosmisleno poručuju da haška presuda neće i ne može proizvesti nikakve ustavne i političke posljedice.

Dodik i Silajdžić nisu isti ni po političkoj psihologiji. Prvi je ofanzivan i probojan, konkretizuje poslove i završava započeto, pravi "direktorski" tip. Kad takvoga dohvati bunilo nacionalno-entitetskoga mesijanizma, kao što nesumnjivo Dodika uhvatilo jest, lako može loše završiti - i po njega, i po Srbe, ali, bogme, i po sve druge... (Poslije se, po pravilu, svi pitaju: što nam se ovo dogodi, tko nas zavadi?!)

Drugi je kabinetski političar, s izrazitom nesklonošću spram realnosti. ("Sit sam više te priče o realnosti!" - izjavio je nedavno, sav pravednički ljutit, valjda na realnost samu). Po svemu što je do sada u javnosti elaborisao o problemima Bosne i Bošnjaka-muslimana, Silajdžić je, zapravo, defetist, bez vizije i konstruktivnog programa, antihavelovski tip političara, koji vlastitom narodu ne otvara perspektive, nego mu nudi gorčinu mučeništva.

Katkad izgleda da sebe projicira kao nekakvoga drugog Jasera Arafata: gubitnik na domaćem planu, ali zvijezda na svjetskom ekranu. Nema nikakva razloga da se zavidi onima koji svoju sudbinu dadnu njemu u ruke. A ni drugima oko njih.

(bhdani.com)