Mile Lasić: Željko Komšić je politička fatamorgana SDP-a

Autor
Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Zlatko Lagumdžija ne razumije ponajbolje svoju zemlju, napisao je ovih dana književnik Ivan Lovrenović. Dakako, to bi se isto moglo kazati i za Željka Komšića. Njima dvojici je zajedničko, osim toga, i što s idejama i metodama moderne socijaldemokracije jedva imaju dodira.

Mile Lasić

Europska socijaldemokracija podrazumijeva, naime, mukotrpnu svakodnevnu borbu za uljuđeno, demokratsko i funkcionalno društvo, za kulturu uvažavanja drugih, za toleranciju, s čime se bh. socijaldemokrate (SDP BiH i SNSD) ne zamaraju  baš previše. Tobožnje bh. socijaldemokrate umiju samo proizvoditi političke krize, pa su postale i mogućim „burevjesnikom“ disolucije zemlje. U krajnjem, zloćudnom efektu je posve svejedno, bio netko otvoreno protiv BiH, kao Dodik, ili potcjenjivao njezinu nacionalnu i kulturološku plurimorfnost, kao što to čine i Lagumdžija i Komšić.            
 
Već povodom tobožnje Komšićeve  ostavke od prije polu godine su respektabilni bh. kulturolozi i politolozi govorili o  lakrdijaškom činu nezrelog političara, koji se muči s razumijevanjem kompleksnog svijeta moderne socijaldemokracije i plurimorfnom nacionalnom kompozicijom Bosne i Hercegovine. Istini za volju, o čovjeku „malog kapaciteta“ ili „fenomenu Komšić“  govorilo je samo nekolicina (I. Lovrenović, I. Vukoja, Ž. Papić, E. Kazaz …), dok je podobro oboljelo i korumpirano civilno društvo stalo u obranu unitarističke iluzije o BiH, sukladno ideologiji SDP-a, i ne samo njezinoj. (Civilno društvo ne bi, dakako, smjelo biti sljedbenik unitarističkih koncepcija, primijetio je lucidni dr. Žarko Papić.)  I još k tomu, oni koji su do jučer tvrdoglavo nijekali „fenomen Komšić“, pa bili spremni činiti razne stupidnosti protivu svojih prijatelja, danas govore grđe o SDP-u i Lagumdžiji, ili Komšiću, nego što smo mi to  činili. Mi koji smo to na vrijeme činili smo prokazani kao „nacionalisti“ ili nečiji plaćenici. Danas nas, pak, mrzi govoriti, jer smo sve već davno rekli.                                          
 
Postoje, dakle, rijetki, intelektualci, doslijedni i sebi i istini, u koje s ponosom i sebe ubrajam, koji nisu „prvoborci“ poslije završenih bitaka, koji su interkulturalisti po vokaciji, pa su se osjetili obveznim govoriti o sunovratu i izdaji ideje socijaldemokracije i višenacionalne BiH upravo u režiji raznih dodika, lagumdžija i komšića. U osvrtu na onu raniju fingiranu ostavku Ivan Lovrenović se, primjerice, pozvao pod signifikantnim nazivom  „Lakrdija Komšić“ i na svoj komentar iz 2006. godine povodom prvog Komšićeva biranja u Predsjedništvo BiH, jer je već tada u njemu ustvrdio: „Ima nešto suspektno u načinu na koji Komšić gotovo s indignacijom odbija nacionalni moment. Komšić je tipičan predstavnik jednog političko-mentalnog sklopa, posebno u Sarajevu, neovisno o strankama, koji bi najradije da ne vidi plurimorfnu nacionalnu strukturu, taj bazični problem BiH. On ga osjeća kao nešto retrogradno i vrijedno prezira, a riješiti se može tako – malo karikiram – da se ne vidi. U tome je najveći problem te opcije, istodobno i velika mana SDP-a BiH. Ta stranka jednostavno nema snage da intelektualno-politički promišlja cjelinu vlastite zemlje. Bojim se da će to biti i najveći problem Željka Komšića.“                            
 
U biti se i nema što dodati rečenomu, jer to je bio i ostao najveći problem za Željka Komšića, pa bi mu sada trebalo pomoći da ode i iz Predsjedništva BiH  i iz bh. politike. U protivnom će nastaviti širiti iluzije i o sebi i BiH, koja nije nesretna što je višenacionalna, nego što su njezine političke (i kulturološke) elite antieuropejske (i u separatističkim i unitarističkim verzijama), što je tobožnja bh. socijaldemokracija jednaka etnokraciji po političkoj kulturi i nesposobnosti.
 
Željko Komšić bi, dakako, želio  biti viđen kao politička alternativa, ali je čovjek skromnog znanja i jednodimenzionalne političke kulture. Nažalost, u očima mnogih bošnjačkih (bosanskih) ljudi  upravo je kao takav „idealni patriota“ iz redova onih drugih i trećih, što je samo dokaz  koliko ne razumijemo BiH takvu kakva ona jeste. Njegovi spin-doktori, dakako, taj image svjesno njeguju, pa je Komšićeva popularnost među Bošnjacima upravo proporcionalna njegovoj nepopularnosti kod građana iz naroda kojeg navodno predstavlja. Utoliko je „fenomen Komšić“  postao svjedokom izgubljenosti sviju nas u vremenu i prostoru.
 
Željko Komšić i nije drugo do politička fatamorgana, spin-proizvod sdp-ovskih laboratorija po uzoru na retorte Benjamina Kallaya i unitarističke periode u životu SFRJ i BiH (do Ustava SFRJ iz 1974.), tobož idealni Bosanac i Hercegovac, ma koliko u biti bio tek karikaturalni „antinacionalistički nacionalista“, po mjeri većinskog, bošnjačkog  nacionalizma. Utoliko je Željko Komšić i „lakmus papir“ nezrelosti bh. socijaldemokracije i cjelokupne političke nekulture u BiH.  
 
Nesposoban za kritičko mišljenje sebe i svijeta  oko sebe, ovaj jeftini populista ostaje vjerojatno, i nažalost, i dalje u ostrašćenoj bh. političkoj areni, pa samim time i objektom požude za spin-ove raznih vrsta, mada bi  mu trebalo pomoći da se poklopi ušima i izgubi se u anonimnost, iz koje nikada i nije trebao izaći. Dakako, svim ovim se nije željelo reći da je Željko Komšić gori čovjek ili političar od Zlatka Lagumdžije, Milorada Dodika, Dragana Čovića ili Bože Ljubića. Ali se željelo pokazati da nije nikad bio, niti može biti političkom alternativom, jer je sastavni dio bh. političke i kulturološke kaljuže, post-daytonskog demokraturskog ambijenta iz kojeg eventualno  možemo izaći tek putem euroatlantskih integracija.
 
Mile Lasić
Vidiportal/DEPO PORTAL





Pošaljite Facebook komentar