Loris Gutić: Dole Zlaja, gore raja!

Autor
Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Pravo na revoluciju trajno je ukorijenjeno pravo u životu naroda, koje je narod koristio nerijetko u posljednjem času, i nerijetko su takve revolucije bivale krvavije nego što je to bilo potrebno.




Trenutkom u kojem je Bosnu i Hercegovinu obišla vijest da je ostavku na svim partijskim funkcijama dao Željko Komšić, avangardni i neortodoksni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, počela je jedna nova revolucija, neuobičajena  za ove prostore, revolucija koja može opstati i nadživjeti šićardžijski rezon današnjih bh. političara. Ta ista revolucija pak može neslavno propasti i utopiti se u moru stranaka koje su se tresle, ali i opstajale, jer su kult ličnosti i pokornost rukovodstvu očuvali određene upravljače, utemeljitelje i gospodare na čelu nacionalistički orijentiranih, klerofašistički usmjerenih, na zabludama, prevarama i lažima održanih političkih grupacija.

Nesumnjiva je odgovornost Zlatka Lagumdžije za nemili razvoj stranačkih aktivnosti, egzistiranje u opoziciji, okupljanje u stranačkoj vrhuški sumnjivih lica koja su se vanredno slagala sa profilom slučajnog prolaznika, zastoj u formiranju državne vlasti, propast Alijanse u kojoj je SDP za saveznika uzeo prevrtljivu i foteljašku Stranku za BiH, čiju su nesposobnost i nemar kaznili čak i njihovi sopstveni birači ( što je danas također iznimno rijetka pojava ), te niz drugih pogrešnih poteza koji su Socijaldemokratsku partiju pretvorili u kolektiv mediokriteta, zagušenih političkih talenata, istaknutih osumnjičenih lica, trajnih neuspjeha da osiguraju prevlast na izborima, te kako su noviji primjeri pokazali, nepotističke i po budžet destruktivne prakse Lagumdžijinih izabranika, postavljenih na odgovarajuća mjesta i za odgovarajuća kormila aktuelne vlasti.

Željko Komšić je čovjek koji uživa nesumnjivu podršku birača. Dvojbenost njegovog legitimiteta u smislu reprezentiranja volje građana hrvatske nacionalnosti to ne može osporiti. Kap koja je prelila čašu Željka Komšića, čovjeka čiji je otvoren, neposredan nastup uspješno iskorišten od strane partijskog šefa za promidžbu kulta vlastite ličnosti, ima ime i ima lice: to ime i to lice pripadaju Zlatku Lagumdžiji.

Slavo Kukić je čovjek koji je uživao značajne simpatije građana kada se o njemu govorilo kao o potencijalnom predsjedavajućem Vijeća ministara. Taj isti Slavo Kukić isticao je nedavno svoje razočarenje SDP-om u kolumni DEPO portala sljedećim riječima: „SDP je, prisjetimo se, na vlast došao kritikom nacionalističke filozofije destrukcije države i društva, ali i obećanjem da će svoj mandat obilježiti društvenim promjenama. Za takav SDP sam, nije nikakva tajna, glasovao i sam. Onim, međutim, što je obilježilo godinu i pol dana njegove vlasti u Federaciji, nisam zadovoljan. Potpuno suprotno, razočaran sam. A nisam sam. Ili još konkretnije, ne vjerujem kako biračko tijelo ove partije i inače karakterizira bitno drugačije raspoloženje. Oduševljenje, recimo, učinjenim. I uvjerenje kako su promjene već danas prepoznatljive. Ma kakvi! Sve više mi se čini kako taj svijet, koji je bio ispunjen istom nadom kao i ja, i sam uočava ono što je i inače više teško skrivati. Da se, među inim, na obvezu promjena zaboravilo, a SDP se, umjesto toga, i sam utopio u baruštinu bh. političke, pretežito etnički obojane stvarnosti.“ Onaj SDP za kojeg je glasao Slavo Kukić, kao što je glasao i autor ovog teksta, i kao što su glasali mnogi, postao je ovaj SDP zbog kojeg se ti glasači danas stide svojih glasova, sakrivaju ih, ili pak najavljuju buduće apstiniranje od izbora.

To je Lagumdžijin SDP, koji sa svoja tri slova ne može egzistirati, niti je opravdano istaći ta tri slova kao neku samostalnu opstojnost, bez pridjeva koji nedvosmisleno govori kome pripada ta partija, u čijem je vlasništvu, čija je prćija i čija je volja jedina relevantna, i jedina će uspješno SDP gurnuti nazad u žabokrečinu iz koje je, kao neki Frankenštajn, neka fuzija etnonacionalnog i kvazidemokratskog ili, još bolje, kvazisocijalističkog, ispuzao da bi podobne, a ne sposobne, uzdigao do državnog i federalnog vrha.

Lagumdžija je čovjek golemog ega i nezajažljive sujete, on želi načiniti političke poteze, ali takve koji će mu pribaviti korist, podršku i obezbijediti propagandu; ne partiji, ne politici kojom se SDP busa u prazna prsa, nego upravo njemu, licu s naslovnice, ministru spoljnih poslova koji je za to mjesto bio spreman prodati državu Bosnu i Hercegovinu.

Lagumdžija dijeli državne funkcije prijateljima i porodici, te porodici i prijateljima svojih najbližih suradnika, u najboljoj maniri dvodecenijskog djelovanja Stranke demokratske akcije; Lagumdžija podržava kandidaturu neartikuliranog i nedorečenog Vuka Jeremića; Lagumdžija broji crvena zrnca poslušnika, ništa manje spretno nego što Čovićev HDZ razmatra i računa pretke i koljena Hrvata u BiH.

Lagumdžija uklanja kadrove koji se ne povijaju kao trska, nego stoje stameno i dosljedno u stavovima, kao što je stajao Emir Suljagić, prvi čovjek koji je pokazao zube Islamskoj vjerskoj zajednici i dušebrižnicima uopće, i za to od stranačkog šefa dobio ultimatum – ostavka ili progon.

Lagumdžijini podanici dobro su znani: to su Damir Hadžić, Marin Ivanišević, Damir Mašić, Nermin Nikšić, Elmedin Grabovac, Kemal Kačapor, imena klike koja godinama vedri i oblači u kadrovskoj politici SDP-a. Vedre sebi, a oblače građanima; to bi mogao biti sažetak te politike, koju vode ljudi od kojih su neki u više navrata sumnjičeni od strane pravosudnih organa za učešće u milionskim malverzacijama.

Socijaldemokratska partija utonula je u političko i moralno blato Bosne i Hercegovine. To je Lagumdžijina isključiva i nesporna krivica.

U tome su krivi svi članovi Kongresa SDP-a koji su dopustili da ta individua, inkarnacija egocentrizma, zauzme vodeće mjesto i gura kola dublje u gore pomenuto blato, taman toliko da se on, i samo on, održi čist na površini.
Prošlo je vrijeme kad se moglo slegnuti ramenima. Prvaci i promotori SDP-a napuštaju brod. Socijaldemokratska stranka ljulja se na rubu sa kojeg je nedavno pala Stranka za BiH.

Na članovima Kongresa SDP-a počiva dužnost hitnog sazivanja vanredne sjednice i eliminiranja Lagumdžije i njegovih poklonika iz partijskog vrha.

Zlatko mora pasti, da bi socijaldemokratija ozdravila.

Lagumdžija mora pasti, da bi građanski orijentirana stranka nanovo zadobila taj epitet.

Zlatko Lagumdžija mora pasti, da bi se vratilo dostojanstvo, smisao postojanja, obraz, čast i ugled stranci koja je nekoć bila epitom alternative, i koja je, bez ovakvog kormilara, mogla imati snagu i moć da konačno očisti bh. političku scenu, da instalira sposobne ljude tamo gdje su do jučer mogli biti samo pokorni.

Na obrazu i u biografijama članova Kongresa te zabludjele partije stajat će ili pobjeda ili poraz; bude li poraz, opstane li Lagumdžija, izgubili samo svaku šansu da doživimo skoru evoluciju Bosne i Hercegovine u državu njenih građana, jer Čovjek više neće imati koga da bira.

Čovjek će, dakle, trajno izgubiti bitku sa teškom poviješću Bosne i Hercegovine.
Čovjek će, dakle, zauvijek izgubiti Državu.



Piše: Loris Gutić

(6yka)





Pošaljite Facebook komentar